Godine 1977.godine nakon završena četiri razreda osnovne škole u Dortmundu seli se u Hrvatsku. Zbog liječenja i rehabilitacije školovanje nastavlja u Krapinskim toplicama. Nakon završetka srednje škole u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava stječe zvanje urara.
Sa 14 godina, nakon operacije Ahilove tetive završava u invalidskim kolicima. U početku teško prihvaća tu spoznaju, no školovanje u Dubravi u okruženju ljudi sa sličnim „problemima“ dovodi ga do spoznaje da život ili nešto drugo ne nameće teret koji nismo u stanju nositi, te život počinje gledati s druge strane. Sada već, dugi niz godina živi u Velikoj Mlaki.
Nakon ratnih godina aktivan je u matičnoj udruzi Društvo distrofičara Zagreb. Sredinom 90-tih otkriva svoj umjetnički potencijal, te na nagovor prijatelja počinje pisati pjesme.
Prvu zbirku pjesama posvećenu ženama izdaje 2000. godine. kada dobiva i nagradu „Stjepan Bosak“ za postignute rezultate u ostvarivanju ciljeva Društva distrofičara Zagreb.
Pjesnik svoj izražaj u pisanju nalazi u rimi, koja dominira njegovim pjesmama. U novoj zbirci širi svoju tematiku, naslove pjesama, što rezultira krajnjim imenom zbirke, koja glasi „Simfonija rime“, sugerirajući rimu kao light motiv svih pjesama. Ukupan fond pjesama zaustavlja se na broju 100.
Željko se bavi boćanjem, što je jedini sport uz šah s kojem se mogu baviti osobe oboljele od mišićne distrofije, te mu se kroz nastupe na državnim natjecanjima pruža prilika boćanja za Hrvatsku reprezentaciju. U Belgiji je osvojio brončanu medalju na što je izrazito ponosan.
Godina 2004. mijenja njegov život. Prerana smrt voljene majke nakon teške i duge bolesti, shrvala ga je, ali kako je njegova majka bila žena puna života i s vječnim osmjehom na licu, u sjećanje na nju kreće dalje, te ruši nove barijere u životu. S posebnim naglaskom novu zbirku posvećuje svojoj nikad prežaljenoj majci Ljubici, najvećoj podršci i onoj koja mu je podarila sve u životu.
Na kraju, vjerujem da će svatko naći neku pjesmu u kojoj će uživati.
Goran Markoš